Komunističke laži

U Mariboru je u četvrtak pokopano prvih gotovo 800 posmrtnih ostataka ljudi koje su komunisti mučki ubili neposredno nakon Drugog svjetskog rata u Hudoj Jami, odnosno u tamošnjem starom rudniku Barbarin rov. Kod početka njihova prijenosa iz Hude Jame nazočan je bio samo slovenski predsjednik Borut Pahor. Iz Hrvatske od političara nije bilo baš nikoga! Na pokop su ipak došli hrvatska predsjednica, predsjednik Sabora i premijer.

Ali u Hrvatskoj državna tijela sve do danas totalno ignoriraju što se događa u Sloveniji, pa čak i unatoč potpisanom sporazumu sa Slovenijom o uređenju grobišta. Hrvatsku kao da nije briga za njezine ljude, bez obzira na kojoj strani bili u tom ratu. Jer je žrtva samo žrtva. Ali Hrvatsku nije briga ni za njezino područje. Osim ako je vjerovati najnovijim najavama premijera na sjednici Vlade, da će se nešto konačno pomaknuti s mrtve točke, da je vrijeme za suočavanje s prošlošću. Svih ovih godina bilo je puno naslikavanja i obećanja, pa bi bilo krajnje vrijeme s riječi prijeći na djela.

Ali sam zato s mučninom nedavno gledao Otvoreno na HTV-u da bi, 26 godina nakon pada komunizma, opet slušao jedne te iste rasprave o karakteru komunističke Jugoslavije, a posebno o događajima koji su zaredali neposredno pred kraj Drugog svjetskog rata, a posebice neposredno nakon rata. Nakon toliko objavljenih knjiga, radova, svjedočanstava, dokumenata… I 26 godina nakon pada komunizma mi imamo povjesničare Tvrtka Jakovinu i Dragana Markovinu koji se sažalijevaju nad žrtvama Hude jame i svih drugih komunističkih stratišta, ali onda očekivano razvodnjavaju cijelu problematiku sa stalno nekim nesuvislim traženjem konteksta.

Tako Jakovina čak ode u Prvi svjetski rat, pa negdje luta po Europi, da bi njihovo nakaradno tumačenje otišlo tako daleko da te zločine poistovjećuju sa bombardiranjem Dresdena ili bacanjem nuklearnih bombi na Japan. Koji izvrnuti um moraš biti da bi uopće išao na taj način argumentirati problem koji je pred nama i koji je očit. Ali kako će Jakovina, primjerice, biti imalo objektivan ako je njegov politički i ne znam kakav još mentor Budimir Lončar svoju “karijeru” počeo u zloglasnoj Ozni? Povjesničar treba biti odmaknut od svega, a posebno treba bježati od politizacije povijesti. Jakovina i Markovina upravo to rade, kako bi branili svoje neke ljevičarske pozicije i ne znam pred kime dokazivali svoju ideološku pravovjernost. Godine 2016???

Doista je dosta prodavanja komunističke magle ovom narodu. Idemo redom… Nitko normalan ne osporava niti će ići umanjivati žrtve ustaškog režima ni njegov karakter, ali i taj dio povijesti zaslužuje što objektivnije povijesno istraživanje, baš kao i ono što se dogodilo nakon 1945. godine. Nepobitno je jedno, da je u slučaju partizanskih, odnosno komunističkih žrtava bilo i osvete, ali je u prvom redu to bio sustavni zločin organiziran od samog vrha, od Tita i partijskog Politbiroa. Zašto sustavni zločin? Jer je trebalo ukloniti što više onih koji mogu biti prepreka u REVOLUCIONARNOM osvajanju vlasti u novoj Jugoslaviji. Da stvar bude jasna, nisu komunisti ubijali samo pripadnike poraženih vojski i civile s njima. Komunisti su sustavno ubijali građansku inteligenciju! Ima niz slučajeva gdje su nakon rata ubijeni lokalni prvaci HSS-a. Među njima je bio i otac Franje Tuđmana koji je tek kao komunistički disident doznao tko mu je zapravo 1946. godine ubio oca i majku i zašto.

Evo primjeri iz Srbije. Ondje se već godinama rade iskopavanja i istraživanja komunističkih žrtava. Nepobitno je utvrđeno da je Ozna imala popise ljudi koje u određenom mjestu treba likvidirati. Niz takvih popisa je sačuvano. Na internetu imate već više od 50 000 ljudi poimenično popisanih koje je Ozna dala likvidirati kako su partizanske postrojbe ulazile u pojedina mjesta. Niz je takvih mjesta gdje danas na njihovim rubovima nalazimo masovne grobnice. Treba li govoriti o Sloveniji i o više od 600 registriranih grobišta dosad? Koliko je slovenske građanske inteligencije ubijeno nakon rata? Pa to je bio opći masakr!

Ili o Hrvatskoj, o Maceljskoj šumi recimo? Znači, stvar je vrlo jednostavna za onoga koji nije ideološki opterećen. Zločin je zločin. Komunisti su počinili sustavni zločin kako bi sa što manje problema i političkih protivnika osvojili vlast. Da su Tito i komunisti bili tako dobri, što onda 1945. nisu dozvolili slobodne i demokratske izbore, višestranačje, demokraciju? To smo morali čekati do 1990. godina, dok je toliko omraženi Zapad demokraciju dalje nastavio graditi odmah nakon rata. Mi smo izgubili pola stoljeća u novoj zločinačkoj diktaruri, čije posljedice osjećamo još i danas jer se 2016. godine još uvijek gušimo u komunističkim lažima!

Posebno je gnjusno slušati kad se ovi sustavni komunistički zločini kao podloga režima idu povezivati s pojedinačnim zločinima koji su se dogodili u Domovinskom ratu. I koje dakako treba osuditi. Ali koliko tek tu trebaš imati nakaradni um, ili zločesti, ali ništa čudno ako se zna odakle puše vjetar i tko podmeće tako nešto. Jakovina drvi o tome da mi samo pričamo o žrtvama 1945. godine. Ja ga molim da pita Budu Lončara je li se o tim žrtvama smjelo pričati do 1990. godine? Jesu li o tome objavljivane knjige u Jugoslaviji? Na kraju, jesu li obitelji žrtava mogle slobodno oplakivati svoje najmilije, obilaziti im groblja, paliti svijeće, plaćati služenje misa, o tome slobodno govoriti? NISU! Pa kako onda nakon 1990. ne bi o tome najviše govorili, o tim žrtvama, kad je to do 1990. bilo ZABRANJENO? Kako o tome do danas ne bi govorili kad za ta masovna ubojstva nitko nije odgovarao i kad najveći dio tih žrtava nije dobio ono što zaslužuje – GROB? Dostojni pokop, obilježje. Kako o tome nećemo i danas zboriti ako imamo politiku koja za to baš i ne mari, osim kad treba politički manipulirati, ili kad imamo “stručnjake” koji namjerno zamagljuju problem.

U Otvorenom je bilo spomenuto Tezno i protutenkovski rov u kojemu je 1999. godine pronađeno više od tisuću pobijenih 1945., i to samo na malom dijelu gdje se tada gradila mariborska zaobilaznica. Bez imalo sustezanja ću reći da sam ja s Večernjakom tada zaustavio gradnju mariborske zaobilaznice. Kako? Ovo prvi put javno pišem. Tih ljetnih dana 1999. javili su mi se ljudi iz Slovenije, povezani preko veteranskih udruga iz Zagreba, da se u Mariboru oko Teznog gradi autocesta te da su građevinari naišli na kosti i da se sve želi zataškati, i o tome su u Sloveniji mediji šutjeli, nitko ništa nije tamo objavio. Ja sam brzo sve dogovorio u Večernjaku, dogovorio odlazak u Maribor s kolegom fotoreporterom, a znali smo da nećemo dobiti dozvolu za slikanje, pa smo na mjesto radova otišli u subotu, kad nije bilo nikoga.

Došli smo do ograđenog dijela u kojemu je bio taj dio s iskopanim kostima. Kolega je preskočio ogradu, uzeo jednu letvu, čim je s njome malo zagrebao po zemlji kosti su samo počele nicati, sve je dobro poslikao, i vratili smo se u Zagreb te je u ponedjeljak u Večernjaku izašla cijela priča. To je bila bomba! Slovenija se dignula na noge, a otkrivena jama više se nije mogla zataškati. I tako sam, nakon toga, još šest mjeseci po Sloveniji hodao i istraživao i objavio niz članaka, i sve ih možete lako pronaći u Večernjakovoj arhivi. Na tragu toga je izgrađena i kosturnica na mariborskom novom groblju, gdje su pokopani svi posmrtni ostaci koji su ekshumirani na trasi autoceste. I na spomeniku lijepo piše – MRTVIMA U SPOMEN, ŽIVIMA ZA OPOMENU!

 

Pročitajte više na portalu blog.vecernji.hr